Rubaije
رباعیات
Uvodna napomena
Omar Hajam (1048–1131) u svom stoljeću nije bio poznat kao pjesnik. Bio je najugledniji matematičar i astronom svoga doba u Perziji: geometar koji je klasificirao i riješio kubne jednadžbe, astronom kojega je Malik-šah pozvao da u Isfahanu reformira kalendar. Katreni su pod njegovim imenom putovali tek poslije, skupljajući se usput. Nijedna zbirka nije sačuvana iz njegova života, a najranija pripisivanja počinju desetljećima nakon njegove smrti; dok su velike rukopisne antologije sastavljene, stotine zalutalih katrena — neki poznatih pjesnika, mnogi anonimni — već su bili uvučeni u gravitacijsko polje njegova ugleda. Svako je izdanje Rubaijata stoga stvar prosudbe. Ovaj prijevod donosi izbor Mohamed-Alija Forugija i Kasema Ganija (Teheran, 1942.), standardni moderni kritički izbor: 178 katrena odabranih po postojanosti glasa i ranosti svjedočenja, ovdje numeriranih kao u tom izdanju. Ondje gdje neki katren kruži i pod imenima drugih pjesnika, aparat to kaže — sumnja pripada zapisu, i čitatelj na nju ima pravo.
Sam rubai najsažetiji je oblik dokazivanja u perzijskoj poeziji: četiri polustiha, prvi par polaže scenu ili premisu, treći zaokreće, četvrti u jednom potezu spušta cijelu težinu pjesme. Hajamovi su katreni dokaz u malom, i dokazuju kao geometar kakav je bio — budući da se nitko nije vratio s viješću o raju, budući da kolo neba jednako melje i mudre i lude, budući da je glina pod tvojim nogama nekad bila lice, stoga napuni pehar sada. Rekviziti su rijetki i opipljivi: vrč, lončar, lala, zelena trava nad grobom, mjesec koji će i dalje sjati kad nas više ne može zateći. Iz toga gradi poeziju koja je skeptična bez gorčine i hedonistička bez groznice — glas čovjeka koji je izmjerio nebesa i zaključio da je jedan dah sadašnjosti jedini imetak vrijedan da se zadrži.
Ovaj prijevod nastaje izravno iz perzijskoga. Slavni engleski prepjev Edwarda FitzGeralda — viktorijanska rekompozicija, ne prijevod — ovdje namjerno nema odjeka: svaki se katren daje onako kako perzijski uistinu govori, polustih po polustih, bez oponašanja rime AABA. Ondje gdje su FitzGeraldovi stihovi postali poslovice, aparat bilježi odjek, a tijelo prijevoda ostaje vjerno izvorniku.
ljepotom svojom riješi našu poteškoću;
jedan vrč vina, da zajedno pijemo,
prije nego od naše gline načine vrčeve.
حل کن به جمال خویشتن مشکل ما
یک کوزه شراب تا به هم نوش کنیم
زآن پیش که کوزهها کنند از گل ما
održi veselim sada ovo srce puno čežnje;
pij vino na mjesečini, o mjeseče — jer mjesec
dugo će još sjati, a nas neće zateći.
حالی خوش دار این دل پرسودا را
می نوش به ماهتاب ای ماه که ماه
بسیار بتابد و نیابد ما را
tek povremeno čitaju, ne neprestano;
a oko pehara boravi stih postojan
koji svugdje neumorno čitaju.
گهگاه نه بر دوام خوانند آن را
بر گرد پیاله آیتی هست مقیم
کاندر همه جا مدام خوانند آن را
ne gradi ti obmanu i prijevaru;
i ne ponosi se time što vina ne piješ:
stotinu zalogaja jedeš kojima je vino rob.
بنیاد مکن تو حیله و دستان را
تو غره بدان مشو که می مینخوری
صد لقمه خوری که می غلام است آن را
obraz kao lala, stas visok kao čempres —
nikad mi ne bi jasno zašto me je, u domu radosti od praha,
Slikar prapočetka uopće ukrasio.
چون لاله رخ و چو سرو بالاست مرا
معلوم نشد که در طربخانۀ خاک
نقاش ازل بهر چه آراست مرا
duša i srce i pehar i ruho natopljeno vinom;
slobodni od nade u milost i straha od kazne,
oslobođeni od zemlje i vjetra i vatre i vode.
جان و دل و جام و جامه پر درد شراب
فارغ ز امید رحمت و بیم عذاب
آزاد ز خاک و باد و از آتش و آب
bez vina boje ruže ne valja živjeti;
ovo zelenilo, što nam je danas mjesto razgledanja,
čije će mjesto razgledanja biti kad iz našega praha nikne.
بی بادهٔ گلرنگ نمیباید زیست
این سبزه که امروز تماشاگه ماست
تا سبزهٔ خاک ما تماشاگه کیست
zašto ti je ruka bez pehara vina?
Pij vino, jer je doba neprijatelj podmukao,
a ovakav dan uhvatiti teško je.
دست تو ز جام می چرا بیکار است
می خور که زمانه دشمنی غدار است
دریافتن روز چنین دشوار است
a misao o sutra ti je tek tlapnja;
ne traći ovaj dah ako ti srce nije ludo,
jer se ovom preostalom vijeku vrijednost ne zna.
واندیشهٔ فردات به جز سودا نیست
ضایع مکن این دم ار دلت شیدا نیست
کاین باقی عمر را بها پیدا نیست
zbunjen u peticu i četvorku i šesticu i sedmicu,
pij vino — ne znaš odakle si došao;
budi vesel — ne znaš kamo ćeš otići.
حیران شده در پنج و چهار و شش و هفت
می نوش ندانی ز کجا آمدهای
خوش باش ندانی به کجا خواهی رفت
nepravda je stari običaj tvoj;
o zemljo, kad bi ti prsa rasporili,
koliko dragoga bisera u prsima ti je.
بیدادگری شیوهٔ دیرینهٔ توست
ای خاک اگر سینه تو بشکافند
بس گوهر قیمتی که در سینهٔ توست
iznenada s tijela ode čista ti duša;
sjedi na zelenilu i živi veselo koji dan,
prije nego iz tvojega praha zelenilo nikne.
ناگه برود ز تن روان پاکت
بر سبزه نشین و خوش بزی روزی چند
زآن پیش که سبزه بر دمد از خاکت
nema nikoga tko bi ovaj biser istine probušio;
svatko reče pokoju riječ iz plama čežnje,
a kako jest nitko kazati ne umije.
کس نیست که این گوهر تحقیق بسفت
هر کس سخنی از سر سودا گفتند
زآن روی که هست کس نمیداند گفت
u okovima uvojka neke ljepotice bijaše;
ova drška koju mu na vratu vidiš
ruka je što na vratu drage bijaše.
در بند سر زلف نگاری بودهست
این دسته که بر گردن او میبینی
دستیست که بر گردن یاری بودهست
iz oka je kraljeva i srca vezirova;
svaka čaša vina što je u dlanu pijanice
iz obraza opoja i usne skrivene drage je.
از دیدهٔ شاهی و دل دستوریست
هر کاسهٔ می که بر کف مخموریست
از عارض مستی و لب مستوریست
i počivalište šarenoga jutra i večeri,
gozba je ostatak stotine Džamšida,
dvorac je oslonac stotine Bahrama.
وآرامگه ابلق صبح و شام است
بزمیست که واماندۀ صد جمشید است
قصریست که تکیهگاه صد بهرام است
kao voda u potočić i kao vjetar u polje;
nikad me briga dva dana ne pritisnu:
dan koji nije došao i dan koji prođe.
چون آب به جویبار و چون باد به دشت
هرگز غم دو روز مرا یاد نگشت
روزی که نیامدهست و روزی که گذشت
u dvorištu livade lice što srce pali milo je;
o jučerašnjem što prođe što god kažeš nije milo,
budi vesel i o jučer ne zbori, jer danas je milo.
در صحن چمن روی دلافروز خوش است
از دی که گذشت هر چه گویی خوش نیست
خوش باش و ز دی مگو که امروز خوش است
i kolo nebesko također na poslu bijaše;
gdje god nogu spustiš na lice zemlje,
to zjenica oka neke ljepotice bijaše.
گردنده فلک نیز بکاری بوده است
هرجا که قدم نهی تو بر روی زمین
آن مردمک چشم نگاری بودهست
Dojadiše mi idolopoklonici hrama;
Hajame, tko reče da će biti pakleni?
Tko ode u pakao i tko dođe iz raja?
بیزار شدم ز بتپرستان کنشت
خیام ، که گفت دوزخی خواهد بود
که رفت به دوزخ و که آمد ز بهشت
razbiti ga pijanica ne dopušta;
toliko dragih glava i nogu, ruku i udova —
iz ljubavi čije se spoji i iz mržnje čije razbi?
بشکستن آن روا نمیدارد مست
چندین سر و پای نازنین از سر و دست
از مهر که پیوست و به کین که شکست
idi, živi vesel, makar ti nepravda bila;
s ljudima razuma budi, jer je osnova tvojega tijela
prah i povjetarac, prašina i dah.
رو شاد بزی اگرچه بر تو ستمیست
با اهل خرد باش که اصل تن تو
گردی و نسیمی و غباری و دمیست
ustani i uz pehar vina učvrsti nakanu,
jer ovo zelenilo što ti je danas mjesto razgledanja
sutra će sve iz tvojega praha izniknuti.
برخیز و به جام باده کن عزم درست
کاین سبزه که امروز تماشاگه توست
فردا همه از خاک تو برخواهد رست
lice ruže i pehar vina nasmijane nađe,
dođe pa mi na jeziku stanja u uho reče:
dosegni, jer se prošli život vratiti ne da.
روی گل و جام باده را خندان یافت
آمد به زبان حال در گوشم گفت
دریاب که عمر رفته را نتوان یافت
hoćeš li nebesa na sedam brojiti ili na osam?
Kad valja umrijeti i sve želje ostaviti,
svejedno mrav li te u grobu jede il’ vuk u polju.
خواهی تو فلک هفت شمر خواهی هشت
چون باید مرد و آرزوها همه هشت
چه مور خورد به گور و چه گرگ به دشت
s nekom lalina lica ako ti prilike ima;
pij vino u radosti, jer ovo staro kolo
iznenada će te kao prah niskim učiniti.
با لالهرخی اگر تو را فرصت هست
می نوش به خرمی که این چرخ کهن
ناگاه تو را چو خاک گرداند پست
ne valja s nadom sumnje cijeli vijek sjediti;
eto, da ne odložimo pehar vina iz šake —
u neznanju, svejedno čovjek trijezan il’ pijan.
نتوان به امید شک همه عمر نشست
هان تا ننهیم جام می از کف دست
در بیخبری مرد چه هشیار و چه مست
budući da je u svemu što jest manjkavost i lom,
pretpostavi da sve što jest na svijetu nije,
zamisli da sve što nije na svijetu jest.
چون هست به هرچه هست نقصان و شکست
انگار که هرچه هست در عالم نیست
پندار که هرچه نیست در عالم هست
dlan je nekog kumira i lice neke drage;
svaka cigla što je na ukrasu dvorane
prst je vezirov ili glava sultanova.
کفّ صنمیّ و چهرهٔ جانانیست
هر خشت که بر کنگرهٔ ایوانیست
انگشت وزیر یا سر سلطانیست
zašto ga potom u manjak i nedostatak baci?
Ako lijepo ispade, razbiti zašto bi?
A ako ne ispade lijepo, čija je ovih slika mana?
از بهر چه اوفکندش اندر کم و کاست
گر نیک آمد شکستن از بهر چه بود
ور نیک نیامد این صور عیب که راست
u ovu skrivenost ničija duša nije upućena;
osim u srce praha nema drugoga staništa;
pij vino, jer ovakve priče nisu kratke.
زین تعبیه جان هیچکس آگه نیست
جز در دل خاک هیچ منزلگه نیست
می خور که چنین فسانهها کوته نیست
nikome iz sna cvijet radosti ne procvjeta;
što to činiš što je smrti blizanac?
Pij vino, jer ti je pod prahom spavati.
کز خواب کسی را گل شادی نشکفت
کاری چه کنی که با اجل باشد جفت؟
می خور که به زیر خاک میباید خفت
ni početak mu ni kraj se ne nazire;
nitko jedan dah o ovom smislu pravo ne reče:
odakle je ovaj dolazak i kamo je odlazak?
او را نه بدایت نه نهایت پیداست
کس مینزند دمی در این معنی راست
کاین آمدن از کجا و رفتن به کجاست
pehar vina pruži na rubu njive,
ma kako to prostacima bilo ružno —
pas sam gori od sebe ako spomen raja uzmem.
یک ساغر می دهد مرا بر لب کشت
هر چند به نزد عامه این باشد زشت
سگ به ز من است اگر برم نام بهشت
u zavjesu tajni nestanka otići;
pij vino — ne znaš odakle si došao;
budi vesel — ne znaš kamo ćeš otići.
در پردۀ اسرار فنا خواهی رفت
می نوش ندانی از کجا آمدهای
خوش باش ندانی به کجا خواهی رفت
dosegni, jer će za tjedan dana prahom biti;
pij vino i cvijet uberi, jer dok pogledaš
cvijet je prahom postao i zelenilo smećem.
دریاب که هفته دگر خاک شدهست
می نوش و گلی بچین که تا درنگری
گل خاک شدهست و سبزه خاشاک شدهست
muka je sva uvećana, a spokoja je malo i nikako;
hvala Bogu što za ono što je uzrok nesreće
ni od koga drugoga tražiti ne moramo.
محنت همه افزوده و راحت کم و کاست
شکر ایزد را که آنچه اسباب بلاست
ما را ز کس دگر نمیباید خواست
uz drugo-troje drugova i lutku hurskoga soja —
iznesi pehar, jer oni što u zoru piju
slobodni su od džamije i rasterećeni od hrama.
با یک دو سه اهل و لعبتی حورسرشت
پیش آر قدح که بادهنوشان صبوح
آسوده ز مسجدند و فارغ ز کنشت
i ako ti je na tijelu život tijesno ruho,
u šatoru tijela, što ti je sjenica,
pazi, ne naslanjaj se — jer su mu kolci trošni.
ور بر تن تو عمر لباسی چستست
در خیمه تن که سایبانیست ترا
هان تکیه مکن که چارمیخش سستست
ja kažem da je sok od grožđa ugodan;
uzmi ovu gotovinu i ruke se kloni odgode,
jer je bubanj ugodno slušati izdaleka.
من میگویم که آب انگور خوش است
این نقد بگیر و دست از آن نسیه بدار
کآواز دهل شنیدن از دور خوش است
to je riječ naopaka, za nju se vezati ne smije;
ako su zaljubljeni i vinopije u paklu,
sutra ćeš raj vidjeti prazan kao dlan.
قولیست خلاف ، دل در آن نتوان بست
گر عاشق و میخواره به دوزخ باشند
فردا بینی بهشت همچون کف دست
je li me od rajskih načinio il’ od ružnih pakla;
pehar i lutka i lutnja na rubu njive —
sve troje meni gotovina, a tebi raj na odgodu.
از اهل بهشت کرد یا دوزخ زشت
جامی و بتی و بربطی بر لب کشت
این هرسه مرا نقد و تو را نسیه بهشت
pij vino — boljega časa od ovoga naći ne možeš;
budi vesel i ne misli, jer će mjesečina mnoga
nad prahom svakoga pojedinačno sjati.
می نوش دمی بهتر از این نتوان یافت
خوش باش و میندیش که مهتاب بسی
اندر سر خاک یک به یک خواهد تافت
slobodan biti od nevjere i vjere vjera je moja;
rekoh nevjesti doba: kakav ti je vjenčani dar?
Reče: srce ti veselo vjenčani dar je moj.
فارغ بودن ز کفر و دین دین من است
گفتم به عروس دهر کابین تو چیست
گفتا دل خرم تو کابین من است
tijelo je pehar, a vino mu je duša;
onaj kristalni pehar što se od vina smiješi
suza je u kojoj se krv srca skriva.
جسم است پیاله و شرابش جان است
آن جام بلورین که ز می خندان است
اشکی است که خون دل در او پنهان است
i sav ti je plod od mladosti ovo je;
u doba ruže i vina i opojnih drugova
budi vesel trenutak, jer život ovo je.
خود حاصلت از دور جوانی این است
هنگام گل و باده و یاران سرمست
خوش باش دمی که زندگانی این است
radost i tuga što su u sudbini i kobi —
ne svaljuj na kolo, jer na putu razuma
kolo je od tebe tisuću puta bespomoćnije.
شادی و غمی که در قضا و قدر است
با چرخ مکن حواله کاندر ره عقل
چرخ از تو هزار بار بیچارهتر است
od rumenila krvi nekog vladara bilo je;
svaka grana ljubice što iz zemlje niče
malja je što na obrazu neke ljepotice bijaše.
از سرخی خون شهریاری بودهست
هر شاخ بنفشه کز زمین میروید
خالیست که بر رخ نگاری بودهست
prije mene i tebe kruna i dragi kamen bijaše;
prah s lica drage s poštovanjem otresi,
jer i to lijepo lice neke drage bijaše.
پیش از من و تو تاج و نگینی بودهست
گرد از رخ نازنین به آزرم فشان
کآن هم رخ خوب نازنینی بودهست
rekao bi s usne anđeoske ćudi izraste;
nogu na zelenilo da s prezirom ne spustiš,
jer to zelenilo iz praha neke lalina lica niče.
گویی ز لب فرشتهخویی رستهست
پا بر سر سبزه تا به خواری ننهی
کآن سبزه ز خاک لالهرویی رستهست
u zboru savršenstva svijeća drugovima bijahu,
iz ove mračne noći put van ne nađoše;
ispričaše priču i u san utonuše.
در جمع کمال شمع اصحاب شدند
ره زین شب تاریک نبردند برون
گفتند فسانهای و در خواب شدند
bez njega su sve poslove obavili;
danas su izgovor neki izmislili,
a sutra će sve ono biti što su uredili.
بی او همه کارها بپرداختهاند
امروز بهانهای درانداختهاند
فردا همه آن بود که درساختهاند
svatko prema svojoj želji jedan trk trče;
ovaj stari svijet nikome ne ostaje vječan,
odoše, i mi odlazimo, drugi dolaze i odlaze.
هر کس به مراد خویش یک تک به دوند
این کهنهجهان به کس نماند باقی
رفتند و رویم دیگر آیند و روند
koliko žigova na tužnom srcu utisnuo;
mnogu usnu kao rubin i uvojke kao mošus
u bubanj zemlje i kutiju praha položi.
بس داغ که او بر دل غمناک نهاد
بسیار لب چو لعل و زلفین چو مشک
در طبل زمین و حقهٔ خاک نهاد
nikome tajnu ne otkrivaju;
nama od sudbine samo ovu mjeru pokazuju:
pehar našega života jest, njega toče.
بر هیچکسی راز همینگشایند
ما را ز قضا جز این قدر ننمایند
پیمانهٔ عمر ماست میپیمایند
uzrok su nedoumice mudracima;
pazi, da kraj niti razuma ne izgubiš,
jer i oni što upravljaju zbunjeni su.
اسباب تردد خردمنداناند
هان تا سر رشتهٔ خرد گم نکنی
کآنان که مدبرند سرگرداناند
niti mu od moga odlaska sjaj i čast poraste;
i ni od koga uši moje ne čuše
zašto bijaše ovaj moj dolazak i odlazak.
وز رفتن من جلال و جاهش نفزود
وز هیچ کسی نیز دو گوشم نشنود
کاین آمدن و رفتنم از بهر چه بود
kap kad izdrži zatočenje školjke biserom postaje;
ako imetak ne ostane, neka glava ostane na mjestu:
pehar kad se isprazni opet se napuni.
قطره چو کشد حبس صدف در گردد
گر مال نماند سر بماناد به جای
پیمانه چو شد تهی دگر پر گردد
i od ruke smrti mnoga se jetra u krv pretvoriše;
nitko ne dođe s onoga svijeta da ga upitam
kako je stanje putnika ovoga svijeta.
وز دست اجل بسی جگرها خون شد
کس نآمد از آن جهان که پرسم از وی
کاحوال مسافران دنیا چون شد
i ono svježe proljeće života u zimu se pretvori;
ona ptica radosti kojoj bijaše ime mladost —
jao, ne znam kad dođe ni kad ode.
و آن تازه بهار زندگانی دی شد
آن مرغ طرب که نام او بود شباب
افسوس ندانم که کی آمد کی شد
ni imena od nas ni traga neće biti;
prije ovoga nas ne bijaše i nikakve štete ne bi,
poslije ovoga kad nas ne bude isto će biti.
نی نام ز ما و نی نشان خواهد بود
زین پیش نبودیم و نبد هیچ خلل
زین پس چو نباشیم همان خواهد بود
dnevno ti sto puta sam govori:
dosegni ovaj jedan dah svoga časa, jer ti nisi
ona travka koju pokose pa opet izraste.
روزی صد بار خود تو را میگوید
دریاب تو این یک دم وقتت که نهای
آن تره که بدروند و دیگر روید
dosegni trenutak koji s radošću prolazi;
peharniče, što brineš o sutrašnjici drugova?
Iznesi pehar, jer noć prolazi.
دریاب دمی که با طرب میگذرد
ساقی غم فردای حریفان چه خوری
پیش آر پیاله را که شب میگذرد
a od mene svaki posao naopako ispada;
duša nakani krenuti, rekoh: ne idi;
reče: što da činim? Kuća se ruši.
وز من همه کار نانکو میآید
جان عزم رحیل کرد و گفتم بمرو
گفتا چه کنم خانه فرومیآید
i od jela čovjekom zemlja se ne zasiti;
ponosiš se time što te još nije pojela —
ne žuri, pojest će i tebe, nije kasno.
وز خوردن آدمی زمین سیر نشد
مغرور بدانی که نخوردهست تو را
تعجیل مکن هم بخورد دیر نشد
ne žudi za tim, jer razumni ne žude;
mnogi kao ti odu i mnogi dođu —
otmi svoj dio prije nego tebe otmu.
مگرای بدان که عاقلان نگرایند
بسیار چو تو روند و بسیار آیند
بربای نصیب خویش کت بربایند
zašto onda dobro i zlo njegovo od mene znaju?
Jučer bez mene i danas kao jučer bez mene i tebe,
sutra s kojim dokazom me pred suca zovu?
پس نیک و بدش ز من چرا میدانند
دی بی من و امروز چو دی بی من و تو
فردا به چه حجتم به داور خوانند
dokle ćeš za svakim ružnim i lijepim ići?
Bio ti izvor Zamzama il’ voda života,
na kraju ćeš u srce praha sići.
چند از پی هر زشت و نکو خواهی شد
گر چشمهٔ زمزمی و گر آب حیات
آخر به دل خاک فروخواهی شد
dok obraz krvlju srca ne opereš, ne biva;
što čežnju kuhaš? Dok kao srcem izgoreni
slobodno sebe se ne odrekneš, ne biva.
رخساره بخون دل نشویی نشود
سودا چه پزی تا که چو دلسوختگان
آزاد به ترک خود نگویی نشود
boljega od čistoga vina nitko ništa ne vidje;
čudim se vinoprodavcima: oni
što mogu kupiti bolje od onoga što prodaju?
بهتر ز می ناب کسی هیچ ندید
من در عجبم ز میفروشان کایشان
به زآنکه فروشند چه خواهند خرید
srce više il’ manje tužnim učiniti ne možeš;
posao meni i tebi, kako god volja meni i tebi,
od voska svojom rukom načiniti ne možeš.
دل را به کم و بیش دژم نتوان کرد
کار من و تو چنانکه رای من و توست
از موم به دست خویش هم نتوان کرد
neprestano isti on i posao neprijatelja tvori;
kažu da lončar ne bijaše musliman —
što ti na to kažeš, kad tikvu oblikuje?
همواره همو کار عدو میسازد
گویند قرابهگر مسلمان نبود
او را تو چه گویی که کدو میسازد
zapovjedi, ljepotice, da vino s mjerom daju;
o hurijama i dvorcima, o raju i paklu
bezbrižan sjedi, jer to su samo glasine.
فرمای بتا که می بهاندازه دهند
از حور و قصور و ز بهشت و دوزخ
فارغ بنشین که آن هر آوازه دهند
i za sjedenje neko gnijezdo ima,
nije ničiji sluga niti kome gospodar —
reci mu: živi veselo, jer dobar svijet ima.
از بهر نشست آشیانی دارد
نه خادم کس بود نه مخدوم کسی
گو شاد بزی که خوشجهانی دارد
briga uzaludna koristi nema;
napuni pehar vina i brzo mi u dlan stavi,
da opet pijem, jer sve što ima biti već bi.
غم خوردن بیهوده نمیدارد سود
پر کن قدح می به کفم درنه زود
تا باز خورم که بودنیها همه بود
oblak s lica cvjetnjaka prah pere;
slavuj na jeziku stanja svoga žutoj ruži
kliče da valja piti vino.
ابر از رخ گلزار همیشوید گرد
بلبل به زبان حال خود با گل زرد
فریاد همیکند که می باید خورد
zapovjedi da ružičasto vino donesu;
ti nisi zlato, o nemarni neznalice, da te
u prah polože pa opet izvuku.
فرمای که تا بادهٔ گلگون آرند
تو زر نهای ای غافل نادان که تو را
در خاک نهند و باز بیرون آرند
ili u traganju za nebićem i bićem prolaziti?
Pij vino, jer život za kojim je smrt u stopu
bolje je da u snu il’ u pijanstvu prođe.
یا در پی نیستی و هستی گذرد
می نوش که عمری که اجل در پی اوست
آن به که به خواب یا به مستی گذرد
nitko ni korak izvan kruga ne načini;
gledam od početnika do učitelja:
nemoć je u ruci svakoga koga mati rodi.
کس یک قدم از دایره بیرون ننهاد
من مینگرم ز مبتدی تا استاد
عجز است به دست هرکه از مادر زاد
od dobroga i zloga doba prekini vezu;
vino u šaci i uvojak drage uhvati, jer brzo
i ode i ne ostaje ovo koji dan.
از نیک و بد زمانه بگسل پیوند
می در کف و زلف دلبری گیر که زود
هم بگذرد و نماند این روزی چند
tvome uživanju i radosti uzvišenost je;
ni na jedno ni na drugo ne naslanjaj se, jer nebesko kolo
u zavjesi tisuću vrsta igre ima.
عیش و طرب تو سرفرازی دارد
بر هر دو مکن تکیه که دوران فلک
در پرده هزار گونه بازی دارد
a da ga ne slomi i opet zemlji ne preda;
kad bi oblak kao vodu prah podigao,
do Sudnjega dana sve bi krv dragih sipao.
کش نشکند و هم به زمین نسپارد
گر ابر چو آب خاک را بردارد
تا حشر همه خون عزیزان بارد
ne daj da prođe osim u radosti;
pazi, jer je kapital čežnje za svijetom
život — onako kako ga provedeš prođe.
مگذار که جز به شادمانی گذرد
هشدار که سرمایهٔ سودای جهان
عمر است چنان کش گذرانی گذرد
tamo će biti vino i mlijeko i med;
ako smo mi vino i dragu izabrali, kakva briga,
kad će kraj stvari onako biti.
آنجا می و شیر و انگبین خواهد بود
گر ما می و معشوق گزیدیم چه باک
چون عاقبت کار چنین خواهد بود
rijeka vina i mlijeka i meda i šećera;
napuni pehar vina i u ruku mi stavi,
gotovina od tisuću odgoda ugodnija je.
جوی می و شیر و شهد و شکر باشد
پر کن قدح باده و بر دستم نه
نقدی ز هزار نسیه خوشتر باشد
onako kako umru, tako i ustati;
mi smo s vinom i dragom stalno, zato
neka nas na uskrsnuće takve podignu.
زآنسان که بمیرند چنان برخیزند
ما با می و معشوقه از آنیم مدام
باشد که به حشرمان چنان انگیزند
i misao o sedamdeset i dvije vjere odnosi;
ne kloni se toga eliksira od kojega
jedan gutljaj popiješ, tisuću bolesti odnese.
و اندیشه هفتاد و دو ملت ببرد
پرهیز مکن ز کیمیایی که از او
یک جرعه خوری هزار علت ببرد
treba da bude skrivenija od ptice Anke;
jer u školjci od skrivenosti biserom postaje
ona kap što je tajna srca morskoga.
باید که نهفتهتر ز عنقا باشد
کاندر صدف از نهفتگی گردد در
آن قطره که راز دل دریا باشد
kad se stas ljubice u livadi povije,
ljupko mi je pravednost pupoljka,
što skut svoj sakuplja.
بالای بنفشه در چمن خم گیرد
انصاف مرا ز غنچه خوش میآید
کاو دامن خویشتن فراهم گیرد
malo tajni osta što mi poznate ne bi;
sedamdeset i dvije godine mislih noć i dan,
i postade mi poznato da ništa poznato ne bi.
کم ماند ز اسرار که معلوم نشد
هفتاد و دو سال فکر کردم شب و روز
معلومم شد که هیچ معلوم نشد
i vrt i zdanje bez tebe i mene ostaje;
srebro i zlato svoje, od novčića do zrna,
s prijateljem pojedi, da neprijatelju ne ostane.
هم باغ و سرای بی تو و من ماند
سیم و زر خویش از درمی تا به جوی
با دوست بخور گرنه به دشمن ماند
pred noge smrti jedan po jedan oboreni;
pismo iz jednoga vina u gozbi života,
kola dva-tri prije nas opiše se.
در پای اجل یکان یکان پست شدند
خوردیم ز یک شراب در مجلس عمر
دوری دو سه پیشتر ز ما مست شدند
jedan gutljaj vina kraljevstvo Kine vrijedi;
osim rubinskoga vina nema na licu zemlje
gorčine koja vrijedi tisuću slatkih duša.
یک جرعهٔ می مملکت چین ارزد
جز بادهٔ لعل نیست در روی زمین
تلخی که هزار جان شیرین ارزد
čestica praha s zemljom se ujedini;
što je tvoj dolazak i odlazak u ovom svijetu?
Dođe mušica, ukaza se pa nestade.
یک ذرهٔ خاک با زمین یکتا شد
آمدشدن تو اندر این عالم چیست
آمد مگسی پدید و ناپیدا شد
i iz razbijenoga vrča dah hladne vode,
zašto da bude sluga manjem od sebe,
ili zašto da služi onome kao što je sam?
از کوزه شکستهای دمی آبی سرد
مأمور کم از خودی چرا باید بود
یا خدمت چون خودی چرا باید کرد
i onoga prisnoga i druga svakoga slobodnog donesi;
kad znaš da je rok svijeta od praha
vjetar što brzo prođe — vino donesi.
وآن محرم و مونس هر آزاده بیار
چون میدانی که مدت عالم خاک
باد است که زود بگذرد باده بیار
i od uzaludne misli srce i dušu ranjavaš?
Živi vedro i svijet u radosti provedi,
odluka o poslu bez tebe je ispočetka donesena.
وز فکرت بیهوده دل و جان افکار
خرم بزی و جهان به شادی گذران
تدبیر نه با تو کردهاند اول کار
ne polažu ništa a da opet ne otmu;
da nedošli znaju što mi
od doba podnosimo, ne bi dolazili.
ننهند به جا تا نربایند دگر
ناآمدگان اگر بدانند که ما
از دهر چه میکشیم نایند دگر
uzalud ne brineš uzaludne brige;
budući da prošlo prođe i nedošlo se još ne ukaza,
budi vesel, za prošlim i nedošlim ne tuguj.
بیهوده نهای غمان بیهوده مخور
چون بوده گذشت و نیست نابوده پدید
خوش باش غم بوده و نابوده مخور
da ti je vrt radosti zelenilom okićen,
i onda na tom zelenilu jednu noć, ko rosa,
da si sjeo i u zoru ustao — tako uzmi.
باغ طربت به سبزه آراسته گیر
و آنگاه بر آن سبزه شبی چون شبنم
بنشسته و بامداد برخاسته گیر
svaka čestica od svake čestice udalji se;
ah, kakvo je ovo vino da do dana računa
izvan sebe su i ne znaju ni za što.
هر ذره ز هر ذره گرفتند کنار
آه این چه شراب است که تا روز شمار
بیخود شده و بیخبرند از همه کار
pehar je iz kojega svima redom daju da piju;
kad red na tebe dođe, ne uzdiši,
pij vino u vedrini, jer je to red, ne nasilje.
جامیست که جمله را چشانند بدور
نوبت چو به دور تو رسد آه مکن
می نوش به خوشدلی که دور است نه جور
na komad gline snažno je nogom gazio;
a ona glina na jeziku stanja mu govoraše:
i ja bijah kao ti — dobro me drži.
بر پاره گلی لگد همی زد بسیار
و آن گل بزبان حال با او میگفت
من همچو تو بودهام مرا نیکودار
kapital slasti mladosti — pij;
plamti ko vatra, ali tugu
razgrađuje ko voda života — pij.
سرمایه لذت جوانی است بخور
سوزنده چو آتش است لیکن غم را
سازنده چو آب زندگانی است بخور
ili s nekim lalina lica nasmijanim pij;
ne pij mnogo, ne ponavljaj, ne razglašuj,
malo pij i povremeno i potajno pij.
یا با صنمی لاله رخی خندان خور
بسیار مخور ورد مکن فاش مساز
اندک خور و گه گاه خور و پنهان خور
napuni rubinskim vinom kristalni pehar,
jer ovaj trenutak posudbe u ovom kutku nestanka
mnogo ćeš tražiti a drugi naći nećeš.
پر بادهٔ لعل کن بلورین ساغر
کاین یکدم عاریت در این کنج فنا
بسیار بجویی و نیابی دیگر
tko se vratio da nam kaže tajnu?
Zato na ovom raskrižju pohlepe i potrebe
ništa ne ostavljaj, jer se ne vraćaš.
باز آمده کیست تا به ما گوید راز
پس بر سر این دو راههٔ آز و نیاز
تا هیچ نمانی که نمیآیی باز
i ono dijete što prah prosijava oštro pogledaj;
opomeni ga, reci: sij nježno, polako —
mozak Kaj-Kobadov i oko Parvizovo.
و آن کودک خاکبیز را بنگر تیز
پندش ده گو که نرم نرمک میبیز
مغز سر کیقباد و چشم پرویز
nježno, polako vino pij i harfu sviraj,
jer oni što su tu ne ostaju dugo,
a oni što odoše — nitko se ne vraća.
نرمک نرمک باده خور و چنگ نواز
کانها که بجایند نپایند بسی
و آنها که شدند کس نمیاید باز
pred sobom položila lubanju Kaj-Kavusovu;
s lubanjom je govorila: jao, jao,
gdje je zvuk zvona i gdje jauk bubnjeva?
در پیش نهاده کله کیکاووس
با کله همی گفت که افسوس افسوس
کو بانگ جرسها و کجا ناله کوس
sto poljubaca iz ljubavi na čelo mu stavlja;
ovaj lončar doba tako ljubak pehar
pravi i opet o zemlju njime udara.
صد بوسه ز مهر بر جبین میزندش
این کوزهگر دهر چنین جام لطیف
میسازد و باز بر زمین میزندش
s nekom mjesečeva lica ako sjediš, budi vesel;
budući da je kraj poslova svijeta nebiće,
pretpostavi da te nema, kad te ima — budi vesel.
با ماهرخی اگر نشستی خوش باش
چون عاقبت کار جهان نیستی است
انگار که نیستی چو هستی خوش باش
vidjeh dvije tisuće vrčeva, rječite i nijeme;
iznenada jedan vrč podiže viku:
gdje je lončar i kupac vrča i prodavač vrča?
دیدم دو هزار کوزه گویا و خموش
ناگاه یکی کوزه برآورد خروش
کو کوزهگر و کوزهخر و کوزه فروش
tko u brizi dana sjedi tjeskoban;
pij ti vino u staklu uz jauk harfe,
prije nego staklo na kamen udari.
کو در غم ایام نشیند دلتنگ
می خور تو در آبگینه با ناله چنگ
زان پیش که آبگینه آید بر سنگ
sve poteškoće u cjelini razriješih;
odvezah čvorove teške lukavstvom,
svaki se čvor odveza osim čvora smrti.
کردم همه مشکلات کلی را حل
بگشادم بندهای مشکل به حیل
هر بند گشاده شد به جز بند اجل
iz ruke ne spuštaj pehar vina i skut ruže;
prije nego iznenada od vjetra smrti postane
košulja života nam kao košulja ružina.
از دست منه جام می و دامن گل
زان پیش که ناگه شود از باد اجل
پیراهن عمر ما چو پیراهن گل
i ovaj jedan dah života za plijen računamo;
sutra, kad iz ovoga samostana nestanka prođemo,
s onima od sedam tisuća godina bit ćemo izravnati.
وین یک دمِ عمر را غنیمت شمریم
فردا که ازین دیرِ فنا درگذریم
با هفتهزارسالگان سربهسریم
čarobnim fenjerom primjerom smatramo;
sunce je svjetiljka, znaj, a svijet je fenjer,
mi smo ko likovi u kojem smo zbunjeni.
فانوس خیال از او مثالی دانیم
خورشید چراغ دان و عالم فانوس
ما چون صوریم کاندر او حیرانیم
prije nego od doba udarac primimo;
jer ovo svadljivo kolo iznenada jednoga dana
neće dati ni toliko vremena da vode popijemo.
زان پیش که از زمانه تابی بخوریم
کاین چرخ ستیزه روی ناگه روزی
چندان ندهد زمان که آبی بخوریم
boju svoga lica bojom žižule načiniti;
ovom razumu, zanatu suvišnom, šakom vina
po licu udarit ću, da ga u san oborim.
رنگ رخ خود به رنگ عناب کنم
این عقل فضول پیشه را مشتی می
بر روی زنم چنانکه در خواب کنم
pod zemljom skrivene vidim;
koliko god u ravnicu nebića gledam,
nedošle i otišle vidim.
در زیرزمین نهفتگان میبینم
چندانکه به صحرای عدم مینگرم
ناآمدگان و رفتگان میبینم
u svijetu svejedno sto godina il’ jedan dan bivati?
Ulij u čašu vino, prije nego mi
u radionici lončara vrč postanemo.
در دهر چه صد ساله چه یکروزه شویم
در ده تو بکاسه می از آن پیش که ما
در کارگه کوزهگران کوزه شویم
onda je bez vina i drage pogreška velika;
dokle će mi o starom i novom biti nada i strah?
Kad ja odem, svijetu svejedno novo il’ staro.
پس بی می و معشوق خطائیست عظیم
تا کی ز قدیم و محدث امیدم و بیم
چون من رفتم جهان چه محدث چه قدیم
i tajne doba kazati ne mogu;
iz mora misli izvuče mi razum
biser koji od straha probušiti ne mogu.
و اسرار زمانه گفت مینتوانم
از بحر تفکرم برآورد خرد
دری که ز بیم سفت مینتوانم
Bog zna da ono što on reče nisam;
ali kad sam u ovo gnijezdo tuge došao,
bar neka znam tko sam — to je najmanje.
ایزد داند که آنچه او گفت نیم
لیکن چو در این غم آشیان آمدهام
آخر کم از آنکه من بدانم که کیم
kapital pravde i narav nepravde;
nizak smo i visok, savršenstvo i mana,
rđom izjedeno zrcalo i pehar Džamov.
سرمایهٔ دادیم و نهاد ستمیم
پستیم و بلندیم و کمالیم و کمیم
آئینهٔ زنگ خورده و جام جمیم
ni od brige sramote i pijanstva ne pijem;
ja sam vino radi vedrine pio,
sad kad si ti u srcu mom sjela — ne pijem.
یا از غم رسوایی و مستی نخورم
من می ز برای خوشدلی میخوردم
اکنون که تو بر دلم نشستی نخورم
bez vina teret tijela vući ne mogu;
ja sam rob onoga časa kad peharnik kaže:
uzmi još jedan pehar — a ja ne mogu.
بی باده کشید بارتن نتوانم
من بنده آن دمم که ساقی گوید
یک جام دگر بگیر و من نتوانم
s bogatstvom i sa srebrom i zlatom dođe: to sam ja;
čim mu se poslić uredi jednoga dana,
iznenada smrt iz zasjede skoči: to sam ja.
با نعمت و با سیم و زر آید که منم
چون کارک او نظام گیرد روزی
ناگه اجل از کمین برآید که منم
jedno vrijeme učiteljstvom sami se radovali;
čuj kraj priče — što nas snađe:
iz praha dođosmo i na vjetar odosmo.
یک چند به استادی خود شاد شدیم
پایان سخن شنو که ما را چه رسید
از خاک در آمدیم و بر باد شدیم
ni jedan dah od vlastita bitka radostan nisam;
šegrtovanje vremenu činih mnogo,
u poslu svijeta još učitelj nisam.
یک دمزدن از وجود خود شاد نیم
شاگردی روزگار کردم بسیار
در کار جهان هنوز استاد نیم
za sutrašnjim što ne dođe ne jaukni;
na nedošlo i prošlo ne gradi;
budi sada vesel i život na vjetar ne bacaj.
فردا که نیامده ست فریاد مکن
برنامده و گذشته بنیاد مکن
حالی خوش باش و عمر بر باد مکن
i ovaj svijet pun smutnje i meteža pogledaj;
kraljevi i glavari i starješine pod glinom su,
lica ko mjesec u ustima mrava pogledaj.
وین عالم پر فتنه و پر شور ببین
شاهان و سران و سروران زیر گلند
روهای چو مه در دهن مور ببین
sjedi i jedan dah u radosti provedi;
da je u ćudi svijeta imalo vjernosti,
red na tebe nikad ne bi došao od drugih.
بنشین و دمی به شادمانی گذران
در طبع جهان اگر وفایی بودی
نوبت بتو خود نیامدی از دگران
osim gutanja jada ništa, do otkidanja duše,
sretna je srca onaj što iz ovoga svijeta brzo ode,
i spokojan onaj što u svijet ni došao nije.
جز خوردن غصه نیست تا کندن جان
خرم دل آنکه زین جهان زود برفت
و آسوده کسی که خود نیامد به جهان
u ruci neće biti osim vjetra biti;
onaj treba smrti mojoj radostan biti
tko iz ruke smrti može slobodan biti.
در دست نخواهد به جز از باد بدن
آن را باید به مرگ من شاد بدن
کز دست اجل تواند آزاد بدن
ni nevjeru ni islam ni svijet ni vjeru,
ni istinu ni zbilju ni zakon ni izvjesnost —
u dva svijeta tko ima hrabrosti za ovo?
نه کفر و نه اسلام و نه دنیا و نه دین
نه حق نه حقیقت نه شریعت نه یقین
اندر دو جهان کرا بود زهره این
bolje je nego sluga stolu prostaka biti;
uz ječmeni kruh svoj, tako mi Boga, bolje je
nego okaljan i profinjen pred svakim gadom biti.
به ز آن که طفیل خوان ناکس بودن
با نان جوین خویش حقا که به است
کالوده و پالوده هر خس بودن
narod drugi u sumnju pao na putu izvjesnosti;
bojim se da ne dođe jednoga dana vika:
o neznalice, put ni onaj ni ovaj nije.
قومی به گمان فتاده در راه یقین
میترسم از آن که بانگ آید روزی
کای بیخبران راه نه آنست و نه این
još jedna krava skrivena pod zemljom;
oko razuma svoga otvori u istinskom viđenju:
ispod i iznad — dvije krave i šaku magaraca vidiš.
یک گاو دگر نهفته در زیر زمین
چشم خردت باز کن از روی یقین
زیر و زبر دو گاو مشتی خر بین
uklonio bih ovo nebo iz sredine;
iznova bih drugo nebo tako načinio
da plemenit po volji srca lako dosegne.
برداشتمی من این فلک را ز میان
از نو فلکی دگر چنان ساختمی
کازاده بکام دل رسیدی آسان
traži vino pročišćeno od onih što čistoćom dođoše;
odoše jedan po jedan oni što gore stigoše,
nitko ne daje znak o onima što se vratiše.
می خواه مروق به طراز آمدگان
رفتند یکان یکان فراز آمدگان
کس می ندهد نشان ز بازآمدگان
bolje je nego licemjerjem isposništvo činiti;
ako će zaljubljeni i pijani biti pakleni,
onda lice raja nitko vidjeti neće.
به زانکه بزرق زاهدی ورزیدن
گر عاشق و مست دوزخی خواهد بود
پس روی بهشت کس نخواهد دیدن
svoj lijepi čas o kamen muke trti;
nitko tajnu ne zna što će biti;
treba vino i dragu i po volji počivati.
وقت خوش خود بسنگ محنت سودن
کس غیب چه داند که چه خواهد بودن
می باید و معشوق و به کام آسودن
na čijem su pragu vladari lice spuštali,
vidjesmo na njegovu ukrasu golubicu
gdje sjedi i kliče: ku-ku-ku-ku.
بر درگه آن شهان نهادندی رو
دیدیم که بر کنگرهاش فاختهای
بنشسته همی گفت که کوکوکوکو
I od osnove nade života nam kakav utok?
Toliko glava i nogu ljepotica svijeta
izgori i prahom postade — kakav dim?
وز تار امید عمر ما پودی کو
چندین سروپای نازنینان جهان
میسوزد و خاک میشود دودی کو
dvije cigle postave na grob moj i tvoj;
a zatim za ciglu groba drugih
u kalup zbiju prah moj i tvoj.
خشتی دو نهند بر مغاک من و تو
و آنگاه برای خشت گور دگران
در کالبدی کشند خاک من و تو
nakanu ima na čistu dušu moju i tvoju;
na zelenilu sjedi i bistro vino pij,
jer ovo zelenilo mnogo niče iz praha moga i tvoga.
قصدی دارد بجان پاک من و تو
در سبزه نشین و می روشن میخور
کاین سبزه بسی دمد ز خاک من و تو
vino i to iz ruke ljepotica šatorskih bolje je;
pijanstvo i kalandarstvo i zalutalost bolje je,
jedan gutljaj vina od mjeseca do ribe bolje je.
می هم ز کف بتان خرگاهی به
مستی و قلندری و گمراهی به
یک جرعه می ز ماه تا ماهی به
slavuj od ljepote ruže radostan je;
u sjeni ruže sjedi, jer mnoga ova ruža
u prah će se osuti a mi ćemo prah postati.
بلبل ز جمال گل طربناک شده
در سایه گل نشین که بسیار این گل
در خاک فرو ریزد و ما خاک شده
i život li u vedrini provodim ili ne?
Napuni pehar vina, jer mi poznato nije
hoću li ovaj dah što ga udahnem izdahnuti ili ne.
وین عمر به خوشدلی گذارم یا نه
پرکن قدح باده که معلومم نیست
کاین دم که فرو برم برآرم یا نه
i od svega što osim vina je — s puta svrni, bolje je;
u ruci je sto puta bolji od prijestolja Feridunova
cigla na grlu bačve od kraljevstva Kaj-Hosrovova.
oprošteno ti je ako se za tim trudiš;
ostalo sve badava — ne vrijedi, pazi,
da život skupocjeni za to ne prodaš.
معذوری اگر در طلبش میکوشی
باقی همه رایگان نیرزد هشدار
تا عمر گرانبها بدان نفروشی
listovi našega postojanja se previjaju;
pij vino! Ne jedi jad, jer reče mudrac:
jadi svijeta su ko otrov, a njihov protuotrov vino.
اوراق وجود ما همی گردد طی
می خور! مخور اندوه که فرمود حکیم
غمهای جهان چو زهر و تریاقش می
onaj vrč govoraše o svakoj tajni:
kralj bijah i imah zlatni pehar,
sad postadoh vrč svakoga opojnika.
آن کوزه سخن گفت ز هر اسراری
شاهی بودم که جام زرینم بود
اکنون شدهام کوزه هر خماری
i od sedam i četiri stalno u vrelini,
pij vino, jer tisuću puta ti rekoh:
povratka ti nema — kad odeš, odeš.
وز هفت و چهار دایم اندر تفتی
می خور که هزار بار بیشت گفتم
باز آمدنت نیست چو رفتی رفتی
do tančina oštroumnih mudraca ne stižeš;
ovdje rubinskim vinom raj sebi načini,
jer ondje gdje je raj — stigneš li ili ne stigneš.
در نکته زیرکان دانا نرسی
اینجا به می لعل بهشتی می ساز
کانجا که بهشت است رسی یا نرسی
s rubinskim vinom budi i s dragom srebrna tijela;
onaj što svijet stvori bezbrižan je
za brkove kao što su tvoji i bradu ko moju.
با باده لعل باش و با سیم تنی
کانکس که جهان کرد فراغت دارد
از سبلت چون تویی و ریش چو منی
ili da ovom dugom putu ima kraja;
kamo sreće da poslije sto tisuća godina iz srca praha,
kao zelenilo, nade ima da nikne.
یا این ره دور را رسیدن بودی
کاش از پی صد هزار سال از دل خاک
چون سبزه امید بر دمیدن بودی
opijen bijah kad ovu raskalašenost učinih;
na jeziku stanja pehar mi govoraše:
ja bijah ko ti, ti ćeš također ko ja biti.
سرمست بدم که کردم این عیاشی
با من به زبان حال میگفت سبو
من چون تو بدم تو نیز چون من باشی
i niti svoje kraj našao,
dokle iz tjeskobe tamnice postojanja?
Kamo sreće da k nebiću vrata nađoh.
هم رشته خویش را سری یافتمی
تا چند ز تنگنای زندان وجود
ای کاش سوی عدم دری یافتمی
bezbrižan sjedi uz njivu i obalu potoka;
mnogu dragu osobu je kolo zloćudno
sto puta peharom i sto puta vrčem učinilo.
فارغ بنشین بکشتزار و لب جوی
بس شخص عزیز را که چرخ بدخوی
صد بار پیاله کرد و صد بار سبوی
rekoh: zar o onima što odoše vijesti nemaš?
Reče: pij vino, jer kao i mi mnogi
odoše, i vijest se nijednom ne vrati.
گفتم نکنی ز رفتگان اخباری
گفتا می خور که همچو ما بسیاری
رفتند و خبر باز نیامد باری
Poteškoća svejedno jedna il’ sto tisuća, o peharniče;
prah smo svi — harfu udesi, o peharniče,
vjetar smo svi — vino donesi, o peharniče.
مشکل چه یکی چه صد هزار ای ساقی
خاکیم همه چنگ بساز ای ساقی
بادیم همه باده بیار ای ساقی
u vrtu teče iz Kausera potok;
ravnica je kao raj — o Kauseru manje zbori,
sjedi u raju s nekom rajskoga lica.
در باغ روان است ز کوثر جویی
صحرا چو بهشت است ز کوثر کم گوی
بنشین به بهشت با بهشتی رویی
oslobodili se tvoje želje jučer;
što da pričam — na tvoje traženje jučer
odluku o tvom sutrašnjem poslu jučer donesoše.
فارغ شدهاند از تمنای تو دی
قصه چه کنم که به تقاضای تو دی
دادند قرار کار فردای تو دی
na postolju kola vidjeh majstora gdje stoji;
smjelo je pravio vrču dršku i grlo
od glave vladarske i od ruke prosjakove.
در پایه چرخ دیدم استاد بپای
میکرد دلیر کوزه را دسته و سر
از کله پادشاه و از دست گدای
odluku koju sudbina donese od mene znaš;
da u svom kruženju imah vlasti,
sebe bih spasio od vrtoglavice.
حکمی که قضا بود ز من میدانی
در گردش خویش اگر مرا دست بدی
خود را برهاندمی ز سرگردانی
napuni pehar, popij, meni daj drugi;
prije nego, o ljepotice, na putu nekom
prah moj i tvoj u vrč pretvori lončar.
پر کن قدحی بخور بمن ده دگری
زان پیشتر ای صنم که در رهگذری
خاک من و تو کوزهکند کوزهگری
i da je odlazak do mene, kad bih otišao?
Bolje ne bi bilo nego u ovom srušenom samostanu
ni doći ni otići ni postojati.
ور نیز شدن بمن بدی کی شدمی
به زان نبدی که اندر این دیر خراب
نه آمدمی نه شدمی نه بدمی
i vina dva mana i od ovce but,
uz lalina lica dragu i kut vrta,
uživanje je to — nije ni svakom sultanu na dohvat.
وز می دو منی ز گوسفندی رانی
با لاله رخی و گوشه بستانی
عیشی بود آن نه حد هر سلطانی
sve prilike neba bile bi ugodne;
i da je pravde u poslovima na nebu,
kad bi srce ljudi vrijednih bilo povrijeđeno?
احوال فلک جمله پسندیده بدی
ور عدل بدی بکارها در گردون
کی خاطر اهل فضل رنجیده بدی
dokle ćeš nad glinom čovjeka mučiti?
Prst Feridunov i dlan Kaj-Hosrovov
na kolo si stavio — što to umišljaš?
تا چند کنی بر گل مردم خواری
انگشت فریدون و کف کیخسرو
بر چرخ نهادهای چه میپنداری
udesi pjesmu i vino iznesi,
jer u prah obori sto tisuća Džamova i Kajeva
ovo dolaženje proljeća i odlaženje zime.
برساز ترانهای و پیشآور می
کافکند بخاک صد هزاران جم و کی
این آمدن تیرمه و رفتن دی